Jagnjetina iz Srbije tražena na tržištu Bliskog istoka
Uzgoj sitnih preživara ovaca i koza, poslednjih godina sve više uzima maha širom Srbije. To, kada su ovce u pitanju, uslovljava tržište, koje, iako ograničeno, ostavlja prostor za plasman, pre svega, jagnjećeg mesa. Gde su perspektive srpskog ovčarstva, gde leže teškoće u proizvodnji i kakav je odnos države prema toj grani stočarstva pitali smo profesora ovčarstva i kozarstva na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu, doktora Ivana Pihlera. Po njegovim rečima, ovčarstvo i kozarstvo, iako u većini slučajeva idu “u paketu”, ipak su dve različite proizvodnje.
Kada je reč o ovčarstvu, kako ističe ovaj stručnjak, ona se kod nas zasniva, pre svega na proizvodnji mesa dok je u kozarstvu ona bazirana na proizvodnji mleka. On kao nedostatak navodi činjenicu da se na našem podneblju vrlo mali broj ovčara opredeljuje za mužu ovaca i dodaje da nezvanični podaci govore da svega nekoliko manjih mlekara u Vojvodini otkupljuje ovčije mleko, samo tokom proleća i to na nivou nešto većem od 3 hiljade litara dnevno, što su, kako ističe naš sagovornik, vrlo male količine naspram broja ovaca u našoj zemlji. Nije zastupljena mašinska muža a deficitarna je i kvalifikovana radna snaga. Sa druge strane, potražnja za kvalitetnom jagnjetinom na domaćem tržištu je u blagom porastu a primećen je i trend sve većeg izvoza. Jagnjetina sa ovih prostora našla je tržište na Bliskom istoku ali su, za sada, izvezene količine daleko manje od mogućnosti.
Ovca je pašnjačka životinja i s obzirom na to da u Srbiji ima velikih površina pod pašnjacima, jasno je da taj potencijal treba iskoristiti, napominje profesor Pihler i kao veliki nedostatak navodi podatak da je rasni sastav i dalje takav da mnoštvo zapata čine autohtone, niskoproizvodne rase ovaca. Odgajivači su, želeći da poboljšaju proizvodne osobine svojih zapata, u većini slučajeva, svoja grla ukrštali sa ovcama rase virtemberg, jer je to vrlo prilagodljiva rasa na različie klimatske uslove. Tek kasnije su se pojedini srpski domaćini odlučili, ali u znatno manjem broju, za rasu Il de frans, koja je poznata po boljim tovnim sposobnostima i dobroj plodnosti. Benefit ovakvog postupanja bilo je povećanje broja jagnjadi, pre svega boljih tovnih osobina. Ipak, kako država daje subvencije za očuvanje genetskih resursa za umatičena grla koja su uzgajana u čistoj rasi, neki stočari su u takvom vidu proizvodnje prepoznali svoj interes. Sa druge strane, napredak se može ostvariti i uzgojem većeg broja visoko proizvodnih grla kako bi mogli da veće količine kvalitetne jagnjetine izvezemo na inostrana tržišta, zaključuje prof dr Ivan Pihler.
