Nije mali broj onih koji zavide ljudima koji žive na selu. Uvereni su da poljoprivrednici žive u izobilju (hrane, pre svega), dok oni u gradu, maltene, gladuju. Pa ipak, ne bi se menjali (i koliko se zna) niko iz grada nije otišao na selo da živi kopajući zemlju. Bekstvo iz sela (još traje), a završava se u gradu. Našem ili tuđem.
Na selu je rašireno uverenje da su zemljoradnici (uvek bili) „građani drugog reda“. O toj temi je bilo reči više puta u prilozima koje zabeležimo na terenu, ali sada evo dokaza da je to osećanje zasnovano na neoborivim činjenicama.
Poljoprivredne penzije su sramotno niske, uprkos tome što se doprinosi i sve druge dažbine prema državi plaćaju svake godine redovno. Kada zanemoćaju i ostare, ljudi na selu su prepušteni sami sebi i moraju da se bore kako bi preživeli svaki novi dan. Stari ljudi se obično suočavaju sa gomilom zdravstvenih problema i nisu u mogućnosti da poslove na imanju obavljaju kao nekada.
Gazdinstvo Žike Miloševića, iz okoline Mionice, staro je i bespomoćno. Na imanju su ostali samo on i supruga, sa primanjima ne većim od 13.000 dinara, koliko iznosi poljoprivredna penzija. Ćerka brine o njima i pomaže im, ali i dalje penzija koju su ostvarili nije dostojna pristojnog života i svega onoga što su godinama stvarali i u šta su ulagali. Imanje je nekada bilo puno povrća, krava, svinja i ovaca, a danas je ostalo tek toliko da se preživi.
Urušen sistem agrara
Ko želi penziju pod starost neka se osigura i plaća doprinose, politika je sistema. Poljoprivredne penzije su danas ponižavajuće niske, a za nju su ljudi uplaćivali minimum 15 godina. Poljoprivrednike koji doprinose nisu uplaćivali, jer ne mogu da plate, uveliko tuže retroaktivno, čak i za zdravstveno osiguranje koje nisu koristili.
Fondu penzionog osiguranja, za poljoprivrednike, država duguje mnogo novca, a sami osiguranici kojih ima oko 430.000 duguju značajne svote novca, jer nisu u mogućnosti da ih plate. Kada bi se dugovi izmirili “seljačke” penzije bi porasle i stizale bi na vreme. Cene poljoprivrednih proizvoda ne pokrivaju ni izdatke za đubrivo , seme i gorivo, a ponajmanje zasluženu zaradu i doprinos sa penzijsko osiguranje.
Suprotno tome, kada se pravi kalkulacija za industrijsku robu, u cenu koštanja uračunava se bruto zarada radnika, što znači da kupac plaća i doprinos za penzijsko osiguranje radnika i službenika. Seljaci dakle, moraju sami da plate doprinos za penzijsko osiguranje, čak i kada umesto zarade, zbog niske otkupne cene, trpe gubitak.
Upravo ta razlika u načinu obračuna prodajnih cena agrarnih i industrijskih roba je razlog što seljaci za sebe godinama (i danas) tvrde da su građani drugog reda.
Problem bi se rešio lako. Ako bi se, na primer, otkupna cena (koštanja) mleka, pšenice i drugih proizvoda povećala za samo par dinara, to potrošači ne bi osetili (pod pretpostavkom da se trenutna inflacija zaustavi i svede na razumnu meru), a u Fondu bi se skupilo dovoljno novca da zemljoradničke penzije porastu i redovno stižu. Ali, kakve su prilike u politici, ispašće da je ovo lako reći, ali veoma teško ostvariti. Ostane li kako jeste, iz sela će otići još mladih ljudi, selo će ostariti, a korov i parlog u ataru će uzeti primat.