Apsolvent Poljoprivrednog fakulteta, Boris Stanković iz sela Donje Zleginje kod Aleksandrovca ima želju da se sa diplomom vrati u svoje selo i nastavi porodičnu tradiciju u proizvodnji povrća. Kako nam je rekao, njegov deda je sve započeo, a naslednici rado nastavili.
“Moja porodica se bavi povrtarstvom, konkretno proizvodnjom paprike i paradajza. Bude tu i kupusa, ali paprika dominira. Time se bavimo već dugi niz godina, generacijama unazad. Ukupno obrađujemo 5 hektara zemlje.” – priča nam mladi Boris.
Plastenici su puni. Dominira paprika, a za njom paradajz. Stankovići ništa ne prepuštaju slučaju, pa sav rasad sami proizvode.
“Tako je oduvek, na taj način smo potpuno sigurni u njegov kvalitet. Znamo da su biljke zdrave i kvalitetne. Plastenike za rasad grejemo na struju i na drva, ulaganja jesu velika, ali se nama isplati. Bude tu rasada i za prodaju, kada podmirimo naše potrebe, viškove prodamo.” – ističe naš sagovornik.
PLASMAN NA PIJACAMA
Kao što smo rekli u proizvodnji porodice Stanković dominira paprika, te ih kupci po njoj i znaju. Plasiraju je na pijacama, gde imaju svoje stalne mušterije, pa sa prodajom nemaju problema, ističe naš mladi domaćin.
“U plastenicima je paprika za pečenje, a na otvorenom za ajvar. Imamo stalne kupce, koji nam naručuju robu. A prisutni smo godinama na pijacama u Kruševcu, Aleksandrovcu, idemo u Blace itd.” – kaže Boris.
Prošlu godinu naši domaćini ocenjuju kao solidnu, te manje od toga ne očuju ni ove godine. Kriza sa korona virusom ih nije omela, jer rano povrće nisu radili. Sada se nadaju da će nastavak povrtarske sezone proteći bez većih turbulencija. Kako kažu, ostalo povrće je tu kako bi tezga bila šarolika, ali ono što remeti matematiku jeste uvoz povrća.
“Seljaku se ne mora ništa dati, ali ne treba mu ni uzimati. Taj uvoz povrtarima smeta, naravno. A sve više se kupuje u marketima, tako da nam se sužava naše tržište.” – smatra Boris.
ČIM DIPLOMIRA, VRAĆA SE NA SELO
Kao što smo rekli Borisovi planovi i želje su u vezi sa njegovim rodnim selom. Želja mu je da uloži i u voćarstvo, po čemu je ovaj kraj i poznat. Svestan je Boris da ovaj posao nije lak. Prisustvo je obavezno tokom čitavog dana, plastenici se otvaraju, zatvaraju, prati se svaka promena na biljkama kako bi se blagovremeno reagovalo. Dosta se vremen potroši i na pijaci, ali uz porodični dogovor i uzajamno poverenje, sve se stigne, dodaju naši domaćini. Imao je Boris od koga da nauči dosta o proizvodnji povrća, te će on u tom pravcu i nastaviti.
“Vezan sam za rodno selo, naravno, jer tu sam odrastao. Pogledajte ovu lepotu. Planiram ove godine da diplomiram i vraćam se da nastavim sa poljoprivredom. Razmišljam i o voćarstvu, ali videćemo još, život je nepredvidiv.” – završava priču naš mladi domaćin iz sela Donje Zleginje u Župi.
